Istina ili laž? Stay positive

Imala sam često priliku čuti tako nešto o sebi. Kako vi reagujete na neke stvari koje čujete o sebi a daleko su od istine? Često sam o sebi čula svakakve stvari, ali eto šta mogu? Kreću od ljudi koji ne mogu ni da se porede sa mnom, kreću od ljudi koji nemaju u životu pametnija posla nego da sjede po kafama (isfinansiranim od strane njihovih roditelja ili sponzora) i šta će drugo nego slagati priču na priču?

Imam taj problem jer ne želim i ne volim imati dosta ljudi oko sebe pa ih često stavljam na off, što ih pretpostavljam i potiče na takve stvari. Često znam proći kroz grad i ne osvrnuti se oko sebe a onda čuti da sam arogantna jer nekoga ne pozdravim. Sve mi je to donekle okej, jer to nisu ljudi meni bitni. Naravno i da osobe koje izabereš za momka ili djevojku mogu na tebe staviti etiketu, koje koliko god pokušavaš da se riješiš- ne možeš.
Imala sam jednom priliku da pročitam status nekog random momka na FB: “Je li ono tamo krava? -Ne, to je tvoja bivša.”, logično, ko će ako neću ja komentarisati nešto takvo i napisati: “Niko ti je nije birao, sam si”… Te riječi su me sustigle, možda čak i dvije godine kasnije. Nesvjesna da postoje tako promjenjivi ljudi, koji su nekada bili nedostižni da sebi dopuste da padnu na takvo dno da ih više ništa podići ne može. Da svakim svojim postupkom izbijaju stepenice kojima će se popeti ponovo gore, a pomoćne ljestve su već davno izgorijele. Karakter je nešto što nema svako. Smatram da je najgore kada jedno pričate, a drugo radite, kada sebi od neke savršenosti dopustite da ste tepih, da ste dostupni svakome, pa i ženama, zapravo “ženama” čiji je ego ispod dna davno iskopao svoju rupu. Žene koje pokušavaju napakostiti drugim ženama, jer misle da mogu. Žene koje su zabrinute samo oko toga kome napakostiti, pa dopuštaju sebi svašta, pa i masno, prljavo lice, koje više ne mogu sakriti, jer, pobogu, to je njihovo pravo lice. Žene, za koje kad čuješ, kažu: “Zar je na to spao?”. Žene koje se potrude da ti stave tegove oko obje noge, da nikad ne isplivaš sa dna.

Radi dobro, očekuj dobro. Radi zlo, sustići će te. Oduvijek sam ostala vjerna svojim ciljevima i planovima, mislim da sam blizu cilja upravo zato što na tom putu nisam gazila druge da bih došla do njega. Možda nisam najomiljenija jer nisam svaki petak u klubu i ne pijem kafe sa svakim. Nazivali su me i asocijalnom, što zapravo nisam, ali ne dam svakom da mi priđe i ne želim svakog u životu, ne želim više u svom životu ljude koji će mi spuštati cijenu, koji nisu moj nivo, kako god vam to zvučalo, ali trebate ostati dosljedni sebe, bez obzira šta se dešava, naš narod je dosta zaostao, narod će uvijek pričati, vi se brinite o tome da ostanete na svom putu, ne dopustite da vas omete svako ko vas uzme u usta, ne dopustite da vas skrenu sa vašeg puta. Ne dopustite da imate 20+ godina i da se vaš život svede na to da još uvijek samo provod tražite u svakom segmentu svog života i da to finansiraju vaši jadni roditelji (pogotovo, ako se drogirate :))
Jednog dana ćete se htjeti oženiti, nećeš sigurno oženiti curu koja je bila sa svima niti djevojku koja se drogira, vrlo vjerovatno ni djevojku koja je podla i to svi znaju, sigurno ni djevojku koja će glumiti princezu i koju možeš samo ostaviti da sjedi u kući ili joj plaćati njene ćejfove. A isto tako, moje dame, zapamtite da prave kraljice jedna drugoj popravljaju krunu, niti jedna se neće udati za ex-narkomana, niti za nehljebara koji nije u stanju donijeti hljeb na stol, niti za nekog ko nema druge zanimacije u životu i kad hoće s djevojkom na kafu mora tražiti od roditelja pare ili je voza u očevom autu. Ne dozvolite da budete veće muško od muškarca s kojim ste. Svi se trebaju boriti za neki ishod u svom životu, nije bitno ima li taj momak ili djevojka 100 ili 1000 KM, oni se trude da nešto ostvare.Svi kreću od nekih minimalnih cifara, osim ako ti mati ili otac ne rade u BHTelekomu ili na gradini, hoću reći, ako nisu na nekoj poziciji.

A ljudi ? Uvijek će postojati babini i mamini sinovi koji po cijeli dan samo ispijaju kafe po kafićima i misle da su bolji od drugih, ne shvatajući da od njih tako prave invalide koji se neće znati snaći u daljem život. Ne opterećujte se takvim ljudima, uvijek postoje ljudi poput vas, koji znaju šta znači izboriti se za nešto u životu.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Žena kao vjetar

Iako sam žensko i sama dijelim djevojke i žene na one koje su uvijek u vezama, brzo nađu momka i ove druge- koje bi radije bile same. Ko god porekne da su žene komplikovane, treba ga pitati šta je to sa ženama lako? Žene su komplikovane iz čistog razloga- pokušavamo ih staviti u isti koš “žene”. A svaka od njih je posebna na svoj način. Ne vole sve žene rozu boju, ne vole sve žene štikle, nije svakoj ženi fokus na muškarcu niti sve žene ganjaju karijeru. Nisu sve žene rođene da rode, niti su sve žene dobre majke i supruge. Mnogo toga nas razlikuje, veže nas uglavnom to što smo žene. O ženama koje često mijenjaju partnere ili uvijek imaju nekoga pored sebe vrlo lako je doći do zaključka da su to osobe koje vole pažnju i sigurnost onog drugog. To su žene koje imaju kriterij dovoljno visok da je dovoljna sama muška pažnja da bi se ona osjećala dobro i ispunjeno. Niko ne kaže da ostale vole da budu same, nego da njihov fokus nije na muškarcu, mnogo razloga stoji iza toga. Možda je to žena koja se bazira na karijeru, možda žena koja voli da ulaže u sebe, pa ima jednostavno visoke kriterije, pa teže pronalaze bolju polovinu. Žena koja je prošla nešto veliko pa se ne može zadovoljiti svačim. Možda žena dovoljno inteligentna da shvati da je mnogo priča koje čuje tipična muška priča, što ne kažem da jeste, ali uvijek postoje te žene koje nakon što su imale apsolutno sve u jednom muškarcu, nakon gubitka istog ne vjeruju ni same sebi, a kamoli nekom drugom muškarcu.

Jednom kad zagrliš svijet objema rukama, kada se probudiš imajući na umu da ti je život ispunjen, da imaš čitav svoj svijet na drugoj strani kreveta, sve ti izgleda ljepše. Sve ne mora niti biti savršeno, dovoljno je da imaš nekog da ti pomogne da ostvariš što želiš, makar samom podrškom. Nekog u kome nađeš ljubav, sigurnost, povjerenje, prijatelja, partnera, apsolutno sve što si ikada tražio, nekoga čije mane ti izgledaju smiješno jer sve što ima veze s njim ti voliš. I dođe dan kada se probudiš bez njega, prođe i dan i mjesec i godina. Pokušaš u nekome naći isto što više nemaš, ali ne uspijeva ti. Sama poruka te može navesti na sumnju, što te može dovesti do tog da se pitaš da li ti to treba. Tada ti odlazak izgleda kao najlakši izlaz iz svega. Često odustaješ jer je tako lakše. Nivo tolerancije je mali. Ne zadržavaš se dovoljno da daš ikome način da se opravda, i najmanja pogreška zna biti kobna.

Takve žene neće pristati na manje od onoga što traže i misle da zaslužuju. Teško da ćeš takvu jednu zadržati kraj sebe. Vremenom dok lutajući traže izgubljenu sreću, ulažu u svoje kvalitete, teško ih je propratiti, to svakako, one postaju kao vjetar. Vjetar ne možeš vezati, uz njega samo možeš vihoriti. A za to je potrebno mnogo više truda nego kada je prosječna žena u pitanju. Onaj ko uspije takvoj ženi pružiti ljubav na način koji traži, može biti siguran u njenu ljubav. Može biti siguran da je tu da ostane, jer sve što je tražila toliko sada nalazi u tebi.

Možda nisi poseban, možda samo znaš da vihoriš.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Mogu li kupiti minutu tvog vremena?

Zašto si tako izbirljiva?- pitam je.

Kaže mi: ” Znam koliko vrijedim, što da dam sebe, u koju toliko ulažem, za nekog ko to ne zaslužuje? ”

U pravu si, shvatih koliko emocija, živaca i vremena potroših na ljude koji me danas niti ne pozdrave kada prođu kraj mene. Nastavlja, “Nisam školu učila da me ponizi neškolovan čovjek, nisam radila na svom karakteru da bih bila sa čovjekom koji primjeti samo moj fizički izgled. Radim i na njemu, ali zbog sebe, ja se ljepše osjećam kada znam da radim sve što mogu da bih bolje izgledala i bolje se osjećala. Zašto da toliki trud uložim u sebe i prođem kroz grad s nekim ko me ne zaslužuje? Možda je fizički privlačan, ali nekulturan, možda je kulturan a ne trudi se oko ostalih stvari, možda je full paket, a ponižava me samim tim što još s 5 njih hoda dok hoda sa mnom. Vrlo sam jednostavna a danas je to jako komplikovano. Odrastam u pogrešnom vremenu, a znam koje su prave vrijednosti i kvalitete, to tražim u drugim ljudima. Neovisno da li je to momak ili prijatelj, član porodice, ili što god, ja tražim ono što dajem, a dajem mnogo više od onoga što možeš kupiti novcem. Radije neću imati nikoga, nego imati pogrešne ljude oko sebe. ”

Ne dozvoli da tvoju vrijednost određuju ljudi koji ne znaju šta je to. Ne dozvoli niti da svako uživa u tvom društvu, pokvariti će te, iskriviti će pravu sliku kakvu imaš i koja vrijedi. Malo ljudi će to prepoznati, samo oni poput tebe hoće, svi ostali koji se samo pretvaraju da posjeduju iste će sami pasti, ne mogu se pretvarati čitav život, a to čak ni toliko ne traje. Svoje pravo lice čovjek ne može sakriti. To više nije niti stvar odgoja, niti društva, već ličnog opredjeljenja. Sam biraš šta hoćeš postići od svog života, roditelji ti mogu braniti, usmjeravati te, kažnjavati ali uvijek ćeš naći način da nešto uradiš ako to stvarno želiš. Društvo? Ne mogu te, dušo, navići na nešto što sam ne želiš, osim ako imaš toliko labilan karakter i pokušavaš im se svidjeti, ali opet – to nisi ti, nego lažna slika u očima drugih ljudi, kojom im zamazuješ oči da bi bili prihvaćeni. Pokušavaš mi objasniti da je takvo vrijeme došlo, da se to mora.. vidi, i ja živim u istom vremenu, nemam toliko prijatelja, nisam poput tebe, nisam očajna za pažnjom, čak štoviše- ne treba mi. Radije bih neku planinu, osamljenost, jer znam da ću pa i sama sebe tretirati mnogo bolje nego me tretira većina ljudi u mom okruženju. Dosadilo mi je hodati iz kafića u kafić, smjenjivati ljude koji sjede tu sa mnom, slušati o njihovim problemima, da kada bih se ja našla u nekom, ne bih imala koga pozvati, jer su odjednom svi zauzeti. Čast izuzecima, koji ti pokažu pravo značenje riječi prijatelj, i bivaju tu i dobru i u zlu. Malo ih je, ali ih ima.

Tako i ti, nauči koliko vrijediš da bi zadržao istinski mir i iz života izbacio sve što loše utiče na tebe i tvoje raspoloženje. Najskuplja stvar koju posjeduješ je tvoje vrijeme, ne možeš ga kupiti, pa ga ni ne troši na one koji ga ne zaslužuju.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Ljubav čini čuda

Uživala sam u tome da svaki ljetni I zimski raspust provedem kod maminih roditelja, na selu. To mi je zapravo predstavljalo najveće zadovoljstvo. Često sam, još kao djevojčica, sjedila sa nanicom I slušala njene doživljaje iz mladosti. I dan danas, nekih 10ak godina kasnije, čudim se tome kako se način življenja promijenio.

Moja nena je treća djedova žena. Kada mi je kazala da je tetka (njihova druga kćerka, mamina sestra) dobila ime po djedovoj prvoj ženi, ostala sam zatečena. Moja prva reakcija bila je: “I ti nisi ljubomorna?!”

Ja to, naravno, ne bih mogla ni zamisliti, čuj po tvojoj bivšoj ženi da djetetu ime dam? Na kojim si drogama? Kaže ona meni: “Ma jok, Dino (ili žuja, kako kad), mi smo se I držile, čak smo bile jako bliske”

Ja, onako u čudu, sjedim, gledam je I napijem se svog mlijeka sa kafom, a ona nastavi: “Drugačija su vremena bila, tvoj djed je radio u Iraku, znalo je proći I po par mjeseci da se ne vidimo. Ja sam bivala ovdje sama sa četvero djece, tolika kuća, zemlja, djeca, nisam imala kad ni razmišljati da li bi on nešto uradio. A vjerovala sam mu, jesam.”

A meni je problem predstavljao što je on online, a ne piše mi… Kaže ona meni ovako: “Eto, pitaj svoju mamu kako se udala, djed, bona, nije pričao s njom dva mjeseca, a I danas dan zna kazati- nemam boljeg zeta od Faruka. Tvoja mama je bila najstarija od četvero djece. Obzirom da ti je djed radio tamo, ja joj nisam mnogo dozvoljavala, nije puno hodala, nego ona odmah poslije škole nađe posao, da eto meni pomogne. Pomagala mi je I ovako, oko djece, bila im je k’o druga mati. Ubrzo nakon što je počela raditi, djed ti je došao u Bosnu, takvo vrijeme, Dino, bilo, pa joj on nađe prosca.”

Ja gledam, kontam, sve mi se čini da se djed baš pridržavao starih običaja, ali I da je to već pretjerivanje. Nastavi ona: “Ćazim sve ugovorio, dolaze ljudi da prose tvoju mamu, kaže neka fina familija. Ugovorili sve, oni će kao doći na večeru I tražiti njenu ruku. I tako I bi, došli su oni I dočekani su fino, a ja krenula u sobu po nju, rekoh joj da ne izlazi dok ja ne dođem, kad ono- nje nema. Traži, zovi, nema cure nigdje. Sramota, draga žuja. ”

“Pa šta je bilo, gdje je bila na kraju?”- upitah.

“Slušaj ovo”, nastavi ona, “nazvala ti je ona nas tu večer I kaže “mati, ja se udala”, kažem ja njoj kad ode, gdje ode, kako? Da bi ti ona meni rekla, pa mama draga kroz prozor, on me čekao, hodamo već neko vrijeme, I eto, udala se. Dva mjeseca otac s njom nije pričao, ali da smo tražili, boljeg zeta ne bi našli.”

Tako moja mama I tata otpočeše svoj zajednički život, a ja se brinem oko nebitnih stvari. Prava ljubav postoji I desit će se. Sve se dešava s razlogom, ako ikad posumnjate u to, sjetite se da je moja mama pobjegla kroz prozor da se uda I dan danas su, hvala Bogu, sretni I zajedno. Ljubav čini čuda.

Laku noć

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Za nju

Mala,

Sve što voliš, ja sam volio prije. Ali velika razlika je između nas. Vidi, ti vjeruješ da za svakog postoji neko poseban, a u meni više nema očekivanja I nadanja da ću život provesti s onom koju volim. Sve ste bile njena sjena. Svaka nalik na barbiku, nacrtana, lijepa, pozitivna, samo nijedna nalik njoj. Nijedna osim tebe.

Ne znam kako da ti kažem da prestaneš kriviti sebe za moje neprospavane noći. Prestani kriviti sebe što moj način života ne priliči čovjeku mojih godina. Još sam njen, I nakon svih obećanja da ću svaki put kad odem, da se vratim I obećam da ovaj put ostajem. Ličiš na nju, znam da to nije ono što želiš da čuješ, ali ličite, čak štaviše, po tome si odstupala od drugih, time si me zadržala kraj sebe, nesvjesno. Zato ti kažem da svaka od vas, svaka poslije nje, blista lažnim sjajem. Žao mi je što ti ispaštaš zbog njenih grešaka, žao mi je što si pokušala nešto nemoguće- vezati vjetar. Više niko neće moći da to uradi na način na koji je to ona uradila. I u godinama samoće, još sam vezan za nju. Kao da je svaki ožiljak napravila namjerno, da bih je se sjetio I kad to ne očekujem. Želiš da znaš šta se dešava pa ne možeš da objasniš sebi moje postupke. Vidim kako se boriš da ostanem tu, znam da misliš sam ja to nešto posebno. Večeras ću ti, držeći te za ruku, reći sve ovo. Znam da nije lako. I meni su, mala, to jednom uradili. Poslije shvatiš, sve prave ljubavi su tužne. Ljubav nije ljubav ako ne završi prije nego je gotova.

Još si mlada, shvatit ćeš, da je jedini dokaz da je čovjek živ, bez ljubavi, to što diše. Tražit ćeš me u drugima, onako kako tražim ja nju. Klecat će ti koljena I osjetit ćeš neki čudan osjećaj u stomaku kad me vidiš. Kažem ti, jer znam. Znam da ćeš požuriti da odeš da ne bi pokazala šta osjećaš I koliko te vrijeđa svaka moja riječ. Vidiš da mi nije svejedno, ali nije mi dovoljno stalo da ostanem. Poljubit ću te posljednji put baš tu, odakle si nasmijana odlazila. Proći će I to, mala, možda budeš jedna od rijetkih, dovoljno sretna da pravu ljubav nađeš I zadržiš. Ti još vjeruješ da je to moguće, a ko sam ja da ti tvrdim da nije tako? I večeras me očekuješ, nasmijana I lijepa, kao I uvijek.

Odlaziš. Stojim I gledam tvoj lik kako odmiče. Ostala si dosljedna sebi, baš kao I ona, otišla si sa smješkom. Vidim kako ruku približavaš licu. Vrijeme je da krenem, želim da te pamtim nasmijanu.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Od oluje do oluje.. 

Već dugo kad se u ogledalu pogledam, ne vidim sebe. Vidim tebe. Vidim te u svom osmijehu, u sjaju u očima, u malim borama koje pravim smješkajući se pri svakoj pomisli na tebe. 

Spokojnija jutra ne svanuše. Kao da si sunce koje  izlazi iza oblaka, jer sve je nebitno, ti si tu. Ljepše kiše ne padoše, kao one koje poslije sebe ostaviše dugu, a ne tamne oblake. Činiš mi se poput duge, koju doživjeh kao nagradu za svaki tamni oblak koji prije tebe ostaviše druge kiše. Uzrokovane ružičastim sumrakom, tamne noći ostaviše tragove u sivim jutrima. Dok ne osvanu jutro, toliko lijepo, spokojno. Polako probijajući se kroz crne oblake, sunce pusti svoje zrake kroz moje prozore. Možda sam luda, puštam blagi osmijeh. Pomislim na svoje sunce. 

Spokojna, sigurna da bih, da sam mjesec svako jutro umirala da moje sunce živi. Sigurna da me čuva kao kralj svoju kraljicu, kao lav svoju lavicu, kao pogled svoju dubinu. Tvoj postade moj san. San postade java. Java, toliko nestvarna, da imam osjećaj da treba da se budim. I u snove mi dođeš, da me podsjetiš da si mi ispunio san. 

Sat otkucava. Brojimo 1001. spokojno jutro. Još me jutrom raduje sunce koje rastjeruje oblake. Još uvijek šetamo kraj rijeke, sretni jer je nebo puno zvijezda.. “Bit će lijep dan”- kažeš. 

Evo, sviće dan.. Oblačno je. Hvata me nespokoj. Poželim svoje sunce nazad. 

Sat otkucava.. Kiša pada danima. Više me jutrom ne raduje sunce koje rastjeruje oblake. Šetam kraj rijeke, pitam se zašto je opet sumrak ružičast, hoće li naići sunce koje će jednom, konačno, otjerati tamne oblake u potpunosti? 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Njemu.

“Ne znam kako da počnem, jer se bojim početka!”

Dok se jutarnji sunčevi zraci probijaju kroz zastore na prozorima, ti si mi prva pomisao. Poželim nekad da čujem kako si, da vidim plave oči, pa se nasmijem onako napadno, toliko da te iznerviram. 

Tu si, dok u lokalu svira omiljena melodija, dok bježim od dodira da bih sakrila ono što ne trebaš da znaš. 

Tu si, palim svijeće, uživam u tvom prisustvu dok polako pričam da ne bi čuo ono što ne treba da znaš. 

Tu si, dok sjedimo kraj stare škole dok skrivam pogled da ti on ne bi odao ono što ne treba da znaš. 

Tu si. Pratim te u novi život dok šutim, dok krijem pogled I sklanjam se od dodira da bih sakrila ono očito, ono što ne znaš. 

Dok se sunčevi zraci probijaju kroz zastore na prozorima, ti si mi prva pomisao. Ali, nema te.

Nema te, dok tražim tvoj dodir da smiri moju nemirnu savjest. 

Nema te, dok palim svijeće tražeći plave oči u njihovom odsjaju, dok želim naglas da kažem ono što ne treba da znaš. 

Nema te, dok sjedeći kraj stare škole tražim tvoj pogled da bi mu svojim rekla da si jedino što želim da gledam. 

Pustim muziku, upalim svijeće, pa na starim slikama tražim svoj najveći porok, tvoj osmijeh. Nema te da ti kažem sve što nisi trebao da znaš, a znao si. Dok se naša melodija polako utišava, svijeće gase, nema te. Dječače moj, život je prolazan, a ti kad pogledaš druge oči ne dopusti im da sakriju ono što treba da znaš. Možda ne znaš a one kriju da nose sreću. Ne dopusti da ti se desi da je izgubiš, jer nisi znao. Dječače moj, evo večer se spušta. 

Objavljeno u Uncategorized | 2 komentara

Mladost, ludost i teške teme

Zaista, mnogo je prošlo. Znam. Osjećam da sam ostala nedorečena. Kad bih rekla da se kajem, slagala bih. Pitaš: “Da mogu vratiti vrijeme, šta bih uradila?”

Možda već znaš I odgovor. Ali opet bih uradila isto. Znam, povrijedila sam te. Tad sam nalazila sebi opravdanje u bezbroj propuštenih poziva, u bezbroju neprospavanih noći, u bezbroj svađa, u bezbroj tvojih izdaja. Danas, smatram da sam samu sebe lagala kada sam govorila zaslužio je, jer nije tvoja krivica. Krivica je moja što sam svaki put ostajala. Krivica je moja što sam ostala dok nisam osjetila da više ni suzu ne bih mogla pustiti ako odeš. Kriva sam jer sam koristila ljubav kao izgovor za naviku. Kriva sam što sam dopustila da dječija ljubav ostavi ožiljke u mladosti. Tačno znam kakav je osjećaj bio kad sam otišla.. Tačno znam koliko boli treća osoba. Znam, ti si me učio I priuštio mi da tu lekciju ponovim više puta. Znam kako boli vidjeti osmijeh na tebi tako poznatom strancu, osmijeh koji ruši sve u tebi. Znam šta takva ljubav radi čovjeku. Uvjerila sam se u to I kasnije, jer eto karma je čudo. Kako tebi vrati tvoje nedjelo, vrati I meni moje. Ali, danas, nakon svega, više nije ni do karme.. sudbina, sudbina koristi čudne puteve da nađe način da skreneš sa pogrešnog puta. Upravo, jer taj put ne vodi nigdje. Nađe način da te nauči kako da razlikuješ naviku od ljubavi. Svime ovim pravdam tvoje postupke poslije, jer u njima prepoznajem sebe dok sam prolazila kroz isti period, kasnije.

I nakon svega, nakon toliko vremena koje sam provela opravdavajući svoje postupke tvojima, shvatam da je možda I bilo drugačije, možda bi sve bilo bezbolnije. Ali, I dalje tebe krivim jer I nakon toliko vremena I svega što sam prošla s tobom, ne osjetim apsolutno ništa kada prođem kraj tebe. Niti tugu, niti ljutnju, niti radost, ali ni osjećaj krivnje. Ništa. Kao da te nije ni bilo. Nikome to ne mogu objasniti, a I ljudi odbijaju da vjeruju u to – da kad te vidim, vidim osobu koje kao da nikada nije ni bilo u mom životu. Ali, naučio si me važnoj lekciji_ zakoračila sam u život znajući koliko ne smiješ vjerovati, čak ni onome ko zna kako dišeš. 

Hvala ti I za dobro I za loše, iz oba se može ponešto naučiti. Iza sebe ne ostavljam stvari nedorečene, a smatram da je ovim zatvoreno, konačno, još jedno poglavlje. Mladost, ludost I teške teme. 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

You’ll go anyway

Nije jednostavno iz života ispraćati ljude. Nikad ne znaš koje “ćao” će biti poslednje. Trenutno, čitam jakoo zanimljivu knjigu, Prvi poslednji poljubac.. Čudan naziv… natjera te da razmisliš o tome šta je pisac htio da kaže, navodno je riječ o tome da je svaki prvi poljubac početak odbrojavanja do poslednjeg. Ista stvar I sa pozdravima I sa svime… naš život se svede na odbrojavanje, jer na kraju sve svakako završi. Sve ima svoj kraj. 

Jutros sam išla da ispratim svoju mezimicu na službeni put, haha, kako to formalno zvuči.. No, ne mogu reći da se nisam rastužila… ok, neće je biti par dana, ali pobogu navika je čudo… inače, ona je po zanimanju makeup artist, stoga ako vam treba profesionalno šminakanje, obratite se Amri Maljanović. No, naravno nisam samo zbog toga započela ovaj post. Jutrašnji ispraćaj me natjerao da se sjetim dosta ljudi koje sam ja ispratila, da li zbog neke bolje prilike ili možda onako iz svog života, ali shvatila sam da je previše stranaca (znanaca) u mom životu. Da sam već u previše ispraćaja bila učesnik.

Da li ste nekad razmišljali o tome? Da li ste ponosno govorili “Idi.” a željeli više od svega da ostane? Šta vas je spriječilo? Zbog tog danas sjedite I razmišljate o toj osobi, bilo da je riječ o članu porodice, prijatelju ili staroj ljubavi… umjesto da sjedite s tom osobom upravo sad. Ne kaže se džaba- kad si povrijeðen najbolje je ništa ne reći ili uraditi… šta znaš, može te brzopletost navesti na još gori put. 

Be kind. Upravo zato što ne znaš koji pozdrav će biti poslednji. 

“Bar ljubav nije bila problem, već muški ego, nek je proklet!”

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sretni praznici

Dan težak i kišovit i sve što želiš u ovom trenutku jeste zavući se u krevet i prespavati ovaj dan. Čak i oni koji danas slave Uskrs i Vaskrs.

pravoslavni-uskrs-uskrsnja-jaja

Otkako sam ustala čestitam prijateljima praznike, mada i sama volim praznike i sve ih slavim, tako da nisu me iznenadile ni poruke u kojima meni ljudi čestitaju iste. No, listam tako poruke kad od kolegice s posla poruka stiker  “hug me”, i ja tako čestitam praznik i govorim što da te zagrlim, ti samo galamiš na mene, kad će ti ona meni: “Težak mi je dan, tužna sam, praznik mi je, a na poslu sam (što ja razumijem, jer radim u istom preduzeću i radila sam oba Bajrama, tako da mi je osjećaj donekle poznat), kaže i kad odem s posla, nemam kome otići na praznik.”

Tu sam se već zamislila, mnogo je ovakvih ljudi, odvojenih od svojih najmilijih, milom ili silom što bi se reklo, npr. njena mama je umrla, dok je ona još djevojka bila. Mnogo je ljudi danas koji nemaju nikoga i koji nemaju kome otići. Mnogo je ljudi koji se i ostalim danima osjećaju prazno, ne samo praznicima. Mnogo je ljudi koji su u trci sa životom i time da sebi obezbjede lagodan život, ostali sami. Kaže Dino “Nije sreća para puna vreća”, ne znam, Dino, vidjet ćemo.
No, šalu na stranu, osvrnite se oko sebe, i razmislite malo o ljudima oko sebe. 90% njih se povlači u sebe. 90% njih glumi hladnoću i krakterno jake osobe jer se plaše da ćete ih možda baš vi povrijediti. Došlo je doba da brat bratu ne vjeruje.
Neki dan šetam gradom sa prijateljicom, prelijep dan, zastale na klupicu da pojedemo kukuruz, kad prilazi nam neki čovjek, nosi u ruci “svetu vodu”, ili kako to naš narod zove: rakiju, i sjede kraj nas pa otpoče sa pričom. Iskrena da budem, nisam ga sve vrijeme slušala, zapravo uopšte nisam dok mi kroz uši nije provukao: “Neko je među ljude bacio nešto da se ljudi mrze, niko nikog ne voli”… Nisam dakle jedina koja to primjećuje. Strašno je doba u kom se nalazimo. Djelimično možemo i stanje u državi okriviti za to. Nisam neki patriota, ali uvijek sam bila za to- što napustiti Bosnu, kad možeš sasvim lijepo živjeti u njoj. Aha, dok nisam otišla na seminar iz poduzetništva koji su održali predavači koji se godinama bave istom naukom, i bilo je lijepo slušati to. Motivirajuće su djelovali na mene dok nisam čula: “Što nije nemoguće, ali je u Bosni teško izvodljivo.” Tad sam već skontala da sve čemu ljudi u Bosni teže jeste da se materijalno ostvare. Koliko god to pogrešno zvučalo, samo je to karta za sve. Sve mi je to postalo smiješno jer sam skoro počela gledati način  da odem odavdje i gledavši neke poslove u Njemačkoj vidjela da je u prosjeku satnica 9EUR, što je 17,60 KM, koliko iznosi prosječna dnevnica u našoj državi. Materijalna situacija utiče na odnose između ljudi. Kaže neki dan neka djevojka u grupi na fb čiji sam član “Treba zakonom ukinuti kesu, kaže ljudi su ljudima prestali ići zbog tih kesa, ne možeš nekome otići, valja kupit šećer, kafu”

Danas je praznik, ovim putem želim da čestitam praznik svima koji slave, uz poruku: “Niste sami, okrenite se oko sebe. Potaknite druge ljude da pomisle isto. Družite se. Iskoristite praznik da se zbližite sa ljudima.” Iznenadite ljude. Evo, ja danas planiram iznenaditi malo kolegice na poslu kolačima ili flašom vina.

Uskoro puštamo aplikaciju Talk2Me koju ćete moći naći na Google Play Store, gdje ćete moći stupiti u kontakt sa operaterima, anonimno ili ne, (vaš izbor), te s njima pričati o svojim problemima ili jednostavno popričati s nekim kad se osjećate usamljeno.

See you soon,
RetroGirl640.

Objavljeno u Uncategorized | 1 komentar