Mogu li kupiti minutu tvog vremena?

Zašto si tako izbirljiva?- pitam je.

Kaže mi: ” Znam koliko vrijedim, što da dam sebe, u koju toliko ulažem, za nekog ko to ne zaslužuje? ”

U pravu si, shvatih koliko emocija, živaca i vremena potroših na ljude koji me danas niti ne pozdrave kada prođu kraj mene. Nastavlja, “Nisam školu učila da me ponizi neškolovan čovjek, nisam radila na svom karakteru da bih bila sa čovjekom koji primjeti samo moj fizički izgled. Radim i na njemu, ali zbog sebe, ja se ljepše osjećam kada znam da radim sve što mogu da bih bolje izgledala i bolje se osjećala. Zašto da toliki trud uložim u sebe i prođem kroz grad s nekim ko me ne zaslužuje? Možda je fizički privlačan, ali nekulturan, možda je kulturan a ne trudi se oko ostalih stvari, možda je full paket, a ponižava me samim tim što još s 5 njih hoda dok hoda sa mnom. Vrlo sam jednostavna a danas je to jako komplikovano. Odrastam u pogrešnom vremenu, a znam koje su prave vrijednosti i kvalitete, to tražim u drugim ljudima. Neovisno da li je to momak ili prijatelj, član porodice, ili što god, ja tražim ono što dajem, a dajem mnogo više od onoga što možeš kupiti novcem. Radije neću imati nikoga, nego imati pogrešne ljude oko sebe. ”

Ne dozvoli da tvoju vrijednost određuju ljudi koji ne znaju šta je to. Ne dozvoli niti da svako uživa u tvom društvu, pokvariti će te, iskriviti će pravu sliku kakvu imaš i koja vrijedi. Malo ljudi će to prepoznati, samo oni poput tebe hoće, svi ostali koji se samo pretvaraju da posjeduju iste će sami pasti, ne mogu se pretvarati čitav život, a to čak ni toliko ne traje. Svoje pravo lice čovjek ne može sakriti. To više nije niti stvar odgoja, niti društva, već ličnog opredjeljenja. Sam biraš šta hoćeš postići od svog života, roditelji ti mogu braniti, usmjeravati te, kažnjavati ali uvijek ćeš naći način da nešto uradiš ako to stvarno želiš. Društvo? Ne mogu te, dušo, navići na nešto što sam ne želiš, osim ako imaš toliko labilan karakter i pokušavaš im se svidjeti, ali opet – to nisi ti, nego lažna slika u očima drugih ljudi, kojom im zamazuješ oči da bi bili prihvaćeni. Pokušavaš mi objasniti da je takvo vrijeme došlo, da se to mora.. vidi, i ja živim u istom vremenu, nemam toliko prijatelja, nisam poput tebe, nisam očajna za pažnjom, čak štoviše- ne treba mi. Radije bih neku planinu, osamljenost, jer znam da ću pa i sama sebe tretirati mnogo bolje nego me tretira većina ljudi u mom okruženju. Dosadilo mi je hodati iz kafića u kafić, smjenjivati ljude koji sjede tu sa mnom, slušati o njihovim problemima, da kada bih se ja našla u nekom, ne bih imala koga pozvati, jer su odjednom svi zauzeti. Čast izuzecima, koji ti pokažu pravo značenje riječi prijatelj, i bivaju tu i dobru i u zlu. Malo ih je, ali ih ima.

Tako i ti, nauči koliko vrijediš da bi zadržao istinski mir i iz života izbacio sve što loše utiče na tebe i tvoje raspoloženje. Najskuplja stvar koju posjeduješ je tvoje vrijeme, ne možeš ga kupiti, pa ga ni ne troši na one koji ga ne zaslužuju.

O autoru RetroGirl640

Keepin' it real since 1995
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s